Sedam godina života na “baterijama”
Zoran Milićević (52) iz Beograda već sedam godina živi uz pomoć vještačkog srca, što ga čini jedinstvenim slučajem u svijetu. Njegova porodica i on imaju samo jednu želju za novu 2025. godinu – da se pojavi donor i da Zoran dobije transplantaciju srca koja mu je prijeko potrebna.
Kako izgleda život uz vještačko srce?
Od decembra 2017. godine, Zoranov život vezan je za aparat težak sedam kilograma, koji proizvodi buku od 80 decibela. Ovaj uređaj, na koji je priključen 24 sata dnevno, omogućava mu da diše, spava i šeta, ali nosi i velika ograničenja. Zoran je prvi pacijent u Srbiji kojem je ugrađena vještačka srčana pumpa, a sada drži svjetski rekord po dužini života bez prirodnog srca.
– To možda zvuči kao veliki uspjeh, ali za nas to nije. Niko ne bi trebao toliko dugo živjeti na aparatu, uz buku i ograničenja – kaže njegova supruga Nataša, koja je njegova najveća podrška.
Borba sa zdravstvenim problemima
Tokom protekle godine, Zoran je pretrpio dva blaga moždana udara. Iako nisu ostavili trajne posljedice, ovi događaji su znak da njegov organizam postaje sve slabiji. Neurolog mu je slikovito poručio da je dobio “žuti karton”, a porodica se moli da ne dođe do “crvenog”.
– Zoranova situacija je specifična, možda čak i jedinstvena na svijetu. Ovom prilikom apelujemo na zdravstvene institucije da mu pomognu i ubrzaju proces transplantacije – poručuje Nataša.
Kako je sve počelo?
Prije nego što mu je dijagnosticirana kardiomiopatija, Zoran je bio profesor geografije u punoj snazi. Problemi su počeli kada je primijetio poteškoće s disanjem. Ljekari su otkrili da njegovo srce radi sa samo 5% kapaciteta. Jedino rješenje bilo je ugradnja vještačkog srca, jer tada nije bilo dostupnih donora.
Operacija je izvedena na Institutu za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”, gdje Zoran i danas čeka novo srce. Postoji nada jer je “Dedinje” započelo transplantacije srca, ali vrijeme je ključni faktor.
Život s ograničenjima
Zoranov svakodnevni život uglavnom se odvija u njegovom stanu na Bežanijskoj kosi. Aparat na koji je priključen zahtijeva konstantan nadzor. Kada jedan motor otkaže, drugi preuzima rad, ali alarm upozorava da je potrebna hitna zamjena.
– Koliko vremena imamo za reakciju? Nekada dvije minute, nekada deset – kaže Nataša, opisujući stalni stres kojem su izloženi.
Apel za pomoć
Zoranova priča nosi poruku nade, ali i poziv na akciju. Njegova porodica moli sve koji su u mogućnosti da pomognu u procesu pronalaska donora. Dok čeka na transplantaciju, Zoran svakodnevno dokazuje nevjerovatnu snagu volje i borbenost.
